HNK Ivana Pl. Zajca Rijeka kazalište je koje kontinuirano djeluje više od 50 godina. Pritom vrlo promišljeno spaja tradiciju nacionalne kuće sa suvremenošću i otvorenošću koje ističe važnima u svom trenutnom pozicioniranju. Na sve navedeno utječe i činjenica da kazalište ima jednu od ključnih uloga u projektu Rijeka Europska Prijestolnica Kulture 2020.
Kao okosnica pri kreiranju koncepta vizualnog identiteta, u obzir su uzeti sljedeći imputi:
1) Povijest, tradicija i činjenica da se radi o nacionalnoj kući: Hrvatskom narodnom kazalištu. Kazalište također nosi ime velikog i povijesno važnog skladatelja Ivana pl. Zajca.
2) Suvremenost i otvorenost. Cilj Hrvatskog narodnog kazališta Ivana Pl. Zajca jest biti maksimalno posjećeno i društveno relevantno kazalište koje vrhunskim umjetničkim programom potiče pozitivne promjene u društvu, štiti prava manjina te potiče obrazovanje, vrednovanje znanosti i umjetnosti. Nastavno na svoje višegodišnje djelovanje koje nastoji uključiti publiku u rad samog kazališta, ono se pozicionira kao moderna, kvalitetna, otvorena i dostupna ustanova.
3) Slogan projekta Rijeka Europska Prijestolnica Kulture 2020 glasi: Luka različitosti. Podcrtavajući svoju važnost u projektu, ali i svoju društvenu relevantnost i kritičko promišljanje, u idućim će godinama riječki HNK djelovati pod modificiranim sloganom: Vježbanje različitosti, također osmišljenim u sklopu novoga identiteta.
Uzevši sve navedeno u obzir, rješenje vizualnog identiteta predstavlja spoj prošlosti, suvremenosti i budućnosti (različitosti).
Pozornica, kao jedan od ključnih simbola kazališta, a koji povezuje publiku i ljude koji kazalište stvaraju, u vizualnom identitetu otvara se simbolički diagonalno. Na taj način, stavljajući stvari u fokus iz jedne različite perspektive, postiže se grafički element koji nedvojbeno sugerira slovo Z – intuitivno povezivo s početnim slovom imena kojim se popularno naziva kazalište: Zajc. Minimalna grafička intervencija na taj način postaje snažno sredstvo identiteta. Istovremeno, dinamika otvaranja ‘diagonalne pozornice’ varira od slučaja do slučaja, dozvoljavajući igru različitosti i različito pozicioniranje grafičkih elemenata, pritom nikada ne gubeći na prepoznatljivosti. Miješanje moderne i serifne tipografije dodatno potencira komplementarni kontrast dualnosti nacionalnog kazališta koje, ne gubeći klasičnu premisu, djeluje u skladu sa vremenom koje jest, vremenom koje tek dolazi.
