Kada te pozovu da se popneš na pozornicu po nagradu za koju se već gotovo sto godina bore najveći kreativni umovi svijeta  (ADC Annual Awards of Art + Craft in Advertising and Design), nema tu hoćeš – nećeš.

Ideš i gotovo.

Pritom ti obećaju i radionice u kojima ćeš u sat vremena upoznati sebe, postati besmrtan i nikada više nećeš biti isti. Sve to u Miamiu.

Puls Miamia toliko je neopisiv da je poznati američki brand strateg Bruce Turkel u  kampanji za to mjesto osmislio poseban izraz ‘It’s so Miami’, u nastojanju da on postane puno više od slogana za jednu destinaciju. Ciljao je na to da postane globalni sinonim za sve što je istovremeno pretjerano, kontrastno, egzotično, blještavo i puno osebujnog stila, ma kakav on bio. Ljudi u kupaćim gaćicama i bikinijima kako razgledavaju moderne umjetničke galerije. It’s so Miami. Lamborghini od 400.000 dolara iz kojeg mladić od 20tak godina vodi djevojku na hot dog od 3 dolara. It’s so Miami. Borna Rajić. So Miami.

U zadatku da ovo mjesto učini jednako popularnom američkom turističkom destinacijom poput primjerice New Yorka ili LA-a, u kampanji je vizualizirao i verbalizirao sve ono što je istinski Miami, i tako svojim poslodavcima zaradio rekordne razine posjećenosti.  Mjesto je to u kojem se svašta može očekivati i prihvatiti kao svakodnevno. Mjesto puno života. Full of life. Mjesto u kojem na registracije automobila nije ucrtan grb, već voće i natpis: sunshine state.

Već na prvom ADC workshopu postalo nam je jasno da ovdje nećemo doživjeti ono na što smo do sada navikli: klasična predavanja, case study-je ili moderirane razgovore. Ne, ovdje smo bili prisiljeni družiti se. Puno i stalno. Odavati nepoznatim ljudima tajne, crtati grafite, gutati pilule koje hrani mijenjaju okus, spravljati koktele, graditi kule u pijesku. Kada smo Phillippea Meuniera, predsjednika odbora festivala, inače i suvlasnika Sid Lee agencije, u neobaveznom razgovoru upitali koji su kriteriji za osmišljavanje programa, odgovorio nam je: ‘Kreativan proces u najrazličitijim mogućim segmentima’. U tome su svakako uspjeli. Od mnogobrojnih radionica izdvajamo onu Jima Riswolda poznatog kreativca koji je, među ostalima, napravio neke od najpoznatijih Nike kampanja (Tiger Woods, Spike Lee + Bugs Bunny), a ima već nekoliko godina kako se povukao radi zdravstvenih problema i posvetio umjetnosti. Radovi mu tematiziraju smrt i diktatore. Na njegovoj radionici ‘Mussolini says fuck to cancer’ crtali smo zloćudnu bolest i kako se Staljin nosi s konkurencijom. Naš prikaz raka, koji nije bio ništa više od izgužvane grude papira, proglašen je najboljim na radionici i tako smo zaslužili da nam Jim, koji dobro zna kako rak izgleda, oda poštovanje i nazdravi votkom.

Druga radionica, koja mozda nije bila toliko intenzivno nabijena emocijma, ali je svakako bila najposjećenija, ona je Jessice Walsh i Timothy-a Goodmana: ‘Make it personal and put some quotes on shit’. Čini se da je u SAD-u moguće da dizajneri budu gotovo nešto poput pop zvijezda. Kao poslovni par Timothy i Jessica postali su poznati projektom ‘40 days of dating‘ po kojemu se, ako smo dobro povezali, čak razrađuje scenarij za koji će Warner Bros snimiti film. Oboje žive u rade u svojim studijima u New Yorku, Timothy ga vodi samostalno, a Jessica u tandemu sa čuvenim Sagmeisterom. U zadnje vrijeme skupljaju sranja koje ljudi odbacuju pa im nastoje udahnuti novi život, što smo i mi radili na radionicama. Prvobitno su nas pokušali napiti jer, kako sami kažu, njima ideje uvijek padaju na pamet kad su pijani. Pop zvijezde, eto.

I na kraju nešto o nagradama. Dodijeljivane su tri večeri za redom: U kategoriji digital, advertising&motion nadmoćna je bila agencija Leo Burnett s najvećim brojem nagrada, ujedno i dobirnici grand prixa za ‘Two For One Tickets‘ za ‘du’.

Posljednje večeri dodijeljene su tomorrow awards u kojoj je vrlo zanimljiv projekt interaktivne čaše Hibiki Glass za Suntory Holdings Limited.

Po našem mišljenju najbolji rad ovogodišnjeg festivala dolazi iz kategorije Design, illustration & photography, u kojoj je kockom nagrađena i naša boca Piquentuma. Radi se o radu Interbranda  za Nelson Mandela’s Children’s Hospital Trust, koji je baš onakav kakve mi volimo. Jednostavan, skroman, intuitivan, logičan, s jasnom i snažnom porukom. Ma volimo ga k’o da je naš.

Zaključno… jesmo li, kako su nam obećali, na ADC festivalu upoznali sebe? Naravno, nismo, za to je ipak potreban najmanje jedan život, ali smo svakako potvrdili nešto vrlo važno, a to je da uvijek i zauvijek u ovom poslu najvažnije nikada se ne prestati igrati.

(Ovaj txt pisan je za portal Media Marketing, objavljen 6.05.2015.)